Sjećam se tog gutljaja kao da je bio jučer, a ne usred one tihe, snijegom pokrivene planinske idile.

Bio je siječanj, negdje visoko, iznad oblaka, gdje snijeg škripi pod čizmama, a tišina zvoni u ušima. Nakon sati hodanja, crveni obrazi, ruke ledene… sjednem na drvenu klupu pokraj planinske kolibe, sunce me ugrijalo s boka, i tad – iz ruksaka vadim bocu Best Bräu Hefeweizena, još hladniju od okolnog zraka.

Otvorim – psssst – miris me odmah podsjeti na toplije dane: banana, klinčić, možda i malo citrusa… kao da me netko iz snježne stvarnosti teleportira u ljeto pod sjenom trešnje. Pjenušava glava digne se visoko u čaši od metalne termosice (zaboravio sam pravu), a zlatna zamućenost piva zasja na zimskom suncu kao otopljeno zlato.

Prvi gutljaj… mekano, voćno, punog tijela, a opet toliko pitko da zaboraviš na rukavice. Bio je to čudan kontrast – ledom okružen, a u ustima ljeto. Kao da si istovremeno na suncu i u hladnjaku.

Sad je ljeto. Vruće, zrak stoji, komarci zuje. Držim bocu iste te Best Bräu Hefeweizen, ali sve je drugačije. I dalje ukusna, i dalje meka i voćna, ali fali onaj snijeg, ta tišina, i ona klupa na vrhu svijeta. Sada mi pivo hladi ruke, ali ne dušu.

I eto, ljeto prolazi, ali uspomene na pivo iznad oblaka – one ostaju.